“Pokazaćemo im znamenja Naša svuda u svemiru i u njima samima, dok im ne bude jasno da je to istina.” (Kur'an, Fusilet, 53)
U svijetu matematike postoji jedan problem toliko jednostavan, a istovremeno toliko dubok da desetljećima zaokuplja najveće umove svijeta. Taj problem se naziva Collatzova hipoteza. Pravilo je jednostavno: uzmi bilo koji pozitivan cijeli broj. Ako je paran, podijeli ga sa dva. Ako je neparan, pomnoži ga sa tri i dodaj jedan. Zatim postupak ponavljaj sa svakim sljedećim brojem. Nevjerovatno, bez obzira s kojim brojem počnemo, svaki put ćemo završiti u istoj beskonačnoj petlji: 4, 2, 1, 4, 2, 1…
Hiljade matematičara testirale su milijarde brojeva. Zapravo, najveći broj do kojeg su matematičari stigli uz pomoć super-moćnih računara je oko (približno 2.95 × 10²⁰), broj sa 21 cifrom. Niko nije pronašao nijedan broj koji izlazi iz tog obrasca. Ipak, uprkos svim naporima, Collatzova hipoteza još uvijek nema matematički dokaz. Matematičari vjeruju da je istinita, ne zato što imaju formalni dokaz, već jer im sve što su vidjeli ukazuje na to. Njihova vjera u istinitost ove tvrdnje ne proizilazi iz slijepog vjerovanja, nego iz pažljivog opažanja reda i harmonije.
Zar to nije slično našem poimanju vjere?
Kao što Collatzova hipoteza pokazuje savršeni red uprkos nedostatku formalnog dokaza, tako se i vjerovanje u Allaha džellešanuhu ne zasniva na eksperimentalnom dokazu, već na uvidu u red, sklad i zakonitost svemira oko nas, te osjećaju smirenosti i jasnoće u srcu. Allah nam znakove svoje moći pokazuje svuda: u preciznosti zakona fizike, u savršenstvu bioloških procesa, pa čak i u našim dušama koje osjećaju mir kada Ga se sjećamo.
Neki ljudi, ipak, traže eksperimentalan dokaz Božijeg postojanja, govoreći: „Dokaži mi da postoji.“ Ali kao što ni najsjajnije sunce neće pomoći onome ko je odlučio zatvoriti oči, tako ni dokaz neće pomoći onome ko je odlučio zatvoriti srce. Onaj ko želi da vidi, već vidi, i to mu je dovoljno.
Iskrenost prema sebi
Možda bismo trebali biti iskreniji prema sebi. Ako možemo vjerovati u matematičku tvrdnju koja nije formalno dokazana, ali je svugdje potvrđena iskustvom, zašto onda ne bismo još dublje vjerovali Onome čiji su znakovi ne samo u brojevima, već u svakom dijelu naših života, od nade i ljubavi do smirenosti i pokajanja?
Koliko vrijedi potraga za istinom?
I upravo to nas najviše zadivljuje, generacije matematičara cijele su živote posvetile jednoj jedinoj tvrdnji. Nisu štedjeli vrijeme ni trud, ne zbog materijalne nagrade ili slave, već zato što vjeruju da se iza jednostavnog pravila krije dublja istina. Ako su ljudi spremni toliko uložiti radi jednog broja, koliko tek mi trebamo biti spremni uložiti u spoznaju Onoga ko je stvorio sve brojeve, sve zakone, naše umove i srca? Njihova predanost svjedoči o ljudskoj upornosti, ali naša potraga za istinom o Allahu džellešanuhu treba biti još jača, iskrenija i trajati cijeli život, jer cilj nije samo razumjeti, već postići vječno zadovoljstvo Onoga ko nam je dao razum.
