Nedavno sam slučajno naišla na jedan TED govor koji mi je ostao u mislima danima. Govor drži autor i novinar Johann Hari, a bavi se temom ovisnosti i poznatim eksperimentom s miševima. Eksperiment je jednostavan: miš se stavi u kavez sa dvije boce, jedna s običnom vodom, druga s vodom pomiješanom s heroinom ili kokainom. Kada je miš sam u tom kavezu, gotovo uvijek se navuče na drogu, koristi je iznova i iznova, sve dok se ne predozira. Ali kada se miš stavi u veliki, bogat prostor, tzv. Rat Park, sa drugim miševima, hranom i igračkama, on gubi interes za drogu. Hari zaključuje da ovisnost nije stvar supstance, nego okruženja i povezanosti.
U jednom momentu Hari kaže: “Možda bismo ovisnost trebali nazvati povezanošću. Jer kad ljudi ne mogu uspostaviti vezu s drugima, oni se povežu s drogom, pornografijom, kockom, bilo čim, samo da popune prazninu.” Zaključuje riječima: “Suprotnost ovisnosti nije apstinencija, suprotnost ovisnosti je povezanost.”
I do određene mjere, to je tačno. Ali nešto me zaboljelo u toj rečenici, nešto me podstaklo da postavim dublje pitanje. Jer znam ljude koji imaju društvo, porodicu, partnere, izlaze, i opet tonu u ovisnosti. I znam druge koji su potpuno sami, ali su čisti, stabilni i mirni. Zašto? Jer čovjek nije miš.
“Nisam stvorio ni džine ni ljude osim da Me obožavaju.” (Kur'an 51:56)
Za razliku od životinja, čovjek je stvoren s višim ciljem. Njegov život nije zatvoren u društvenoj mreži i biološkim nagonima, čovjek ima dušu, i ta duša je gladna veze sa Stvoriteljem. Čovjek može biti među hiljadama ljudi, a da bude potpuno izgubljen. A može biti sam, ali ako ima vezu s Allahom, više nikada nije sam. Nije stvar u kavezu, već u svjetlu u srcu.
“A onaj ko se u Allaha pouzda, On mu je dovoljan.” (Kur'an 65:3)
Ljudi često ne postanu ovisni jer žele da umru, već zato što ne znaju kako da žive. I tu je razlika između životinje i čovjeka. Životinja bježi od boli. Čovjek traži smisao. A kad ga ne nađe, onda se vraća najprimitivnijem, bijegu. Ali islam nas uči da je smisao već dat. Ne moramo ga tražiti u spoljnim stvarima. Naš Gospodar nam je rekao: svrha je da Mu robujemo i da se na Njega oslonimo.
“Allah je zaštitnik onih koji vjeruju; On ih izvodi iz tame na svjetlo.” (Kur'an 2:257)
Na kraju, TED govor o ovisnosti je vrijedan jer pokazuje da izolacija i usamljenost imaju veliku ulogu u ljudskoj patnji. Ali to nije cijela priča. Jer čovjek nije stvoren da se veže za stvorenja, već za Stvoritelja. I kada ta veza postoji, čovjek se može liječiti čak i u najdubljoj samoći. Jer nije sam. Ima Onoga koji nikad ne ostavlja.
“A zar nije Allah dovoljan Svome robu?” (Kur'an 39:36)
Zato, budi slobodna da budeš sama. Ali nikad ne budi bez Njega.
Ako želite pogledati puni TED govor Johanna Harija iz kojeg je ovaj isječak preuzet, možete ga pronaći ispod:
